12. Maja 2020.
Tema: Zračenje, čestice i SRBATOM

Тekst preuzet od portala Тelegraf.rs

Na svojoj koži osetili smo katastrofe rata, biblijskih poplava, nisu nam strani ni zemljotresi, a po prvi put za 100 godina susreli smo se sa biološkom pretnjom koja je paralisala Srbiju. Sve to iznova je otvaralo pitanja o tome koliko smo spremni za katastorfe kakve nismo ni sanjali da mogu da nas zadese. Da li bismo bili spremni za nuklearni akcident?

Ova opasnost već je dobro izučena i, bez panike, zaista je najmanje očekivana. No, ne treba zaboraviti da naše komšije nižu nuklearne elektrane blizu granica sa Srbijom, a dve najveće mirnodopske katastrofe koje pamtimo zbile su se u svega tri decenije – Černobil i Fukušima.

Kažemo “pamtimo”, jer – u svetu je bilo i mnogo gorih stvari šezdesetih godina o kojima se nije mngogo govorilo – proble nuklearnih bombi od kojih su se radioaktivne čestice širile u atmosferu i, naravno, padale na zemlju.

O nuklearnoj sigurnosti i bezbednosti u Srbiji brine se SRBATOM, tačnije, Direktorat za radijacionu i nuklearnu sigurnost i bezbednost Srbije. Naši reporteri razgovarali su sa direktorom Slađanom Velinovim i njegovim savetnikom dr Bojanom Radakom.

Odmah da razjasnimo, to nije nikakva “Vinča”, ne šetaju se ljudi u skafanderima i ne nose neobične instrumente koji u svakom trenutku mogu da zapište. Ovo državno telo bavi se zakonskom regulativom nuklearne sigurnosti i bezbednosti, pravilnicima o bezbednosti, merenjima… kao i inspekcijskom kontrolom sprovođenja te regulative. Dakle, na njima je veliki posao da čitavu materiju nuklearne sigurnosti i bezbednosti urede, učine transparentnom i da svaki izvor zračenja drže “pod lupom”.

Ali, kada bi se kojim slučajem u regionu dogodila nuklearna katastrofa – sve oči bile bi uprte u njih. Postoji devet stanica širom Srbije koje prate radioaktivnost i bilo šta da se dogodi u Mađarskoj, Sloveniji, Bugarskoj, pa i mnogo dalje, čak i u Rusiji, ne bi moglo da se se sakrije.

– Mi imamo Zakon o zabrani nuklearnih elektrana, ali imamo šest-sedam nuklearki u okruženju, do 300 kilometara od naših granica, kao da su u našem dvorištu. Devet stanica za praćenje je dobro za Srbiju, ali u pregovorima smo da dobijemo još 15. Vi više ne možete da sakrijete da se nešto desilo u svetu. Svako može da vidi koliki je nivo zračenja u evropskim zemljama – ispričao nam je direktor Velinov.

A šta ako se desi?

– Ako bi došlodo nekog nuklearnog akcidenta, građani bi morali da poštuju naše instrukcije. Ako kažemo “Ne sme da se pije voda”, onda zaista ne sme i biće načina da se ta voda obezbedi. Ako se kaže “Ostanite u svojim kućama”, to mora da se sluša kako bi se sačuvalo zdravlje – objašnjava nam direktor.

Ipak, čovečanstvo je mnogo naučilo na lekcijama iz prošlosti. Černobil, kažu naši sagovornici, jednostavno ne može da se ponovi. Takva ljudska greška je nedopustiva i nemoguća, jer Međunarodna afencija koja se bavi kontrolom nuklearnih reaktora, sa sedištem u Beču, budno motri svaki potez.

Eksperiment stručnjaka, koji nas je 1986. godine skupo koštao, bio je put sa druge strane poznatog, rizičan potez koji je doveo do najveće katastrofe u mirnodopskoj istoriji upotrebe nuklearne energije.

Radionuklidi iz Černobila još mogu da se pronađu i u Srbiji.

Sa druge strane, drugi najpoznatiji incident u Fukušimi, zapravo je pokazao koliko su moderne nuklearne elektrane danas sigurnije, a i otporne na spoljne udare.

– Nakon katastrofe u Japanu bilo je 20.000 žrtava cunamija. I nula žrtava radijacije. Fukušima je projektovana tako da direktno u reaktor može da udari boing i da ne dođe do nuklearne katastrofe – pričaju naši sagovornici.

Kako kažu, oni su neretko gosti u nekim od ovih elektrana i nikada nisu bili odbijeni za ulazak u postrojenja.

Šta je zračenje, a šta su čestice

Ono što bi običan čovek trebalo da razume jeste razlika između zračenja nekog izvora – rendgena, radioterapije, kobaltne šipke i sl. i opasnih čestica, radionuklida, koji se mogu naći na zemlji, a preko zemlje dospeti i do hrane i našeg organizma.

Zračenje, svakako, može da bude smrtno opasno. Ali, čim se kobaltna šipka vrati na dno bazena prepunog vode, to zračenje je nula; Čim se rendgen isključi, opasnost je prošla.

Tako, na primer, u Vinči postoji centar za sterilizaciju gama zracima, gde se donosi sva medicinska oprema: špricevi, igle, maske i sl. i izlaže se gama zracima. Apsolutno svi mikrobi tada su eliminisani, jer zračenje raskida DNK lanac. A isto tako moguće je i zračenje hrane, naročito one suve – raznih začina koji bi zbog plesni i bakterija bili lako kvarljiva roba. I sve je to bezbedno, jer kada se ozrači, taj materijal i ta hrana ne mogu da akumuliraju, a potom emituju opasno zračenje.

Sa druge strane, kada se dogodi katastrofa kao što je eksplozija, gde se sam izvor zračenja (npr. uranijumska ili čak kobaltna šipka) rasprsne na sitne komade, u vazduhu se nađe mnoštvo čestica koje su same po sebi radioaktivne, koje zrače okolinu. One putem oblaka i kroz kišu, nažalost, padaju na zemlju.

Ipak, kada je u pitanju Černobil, najviše je bila ugrožena Belorusija i Skandinavija – imali smo sreće da vetar ove čestice ne donese pravo na naše prostore. Sa druge strane, polovina ovih čestica (cezijuma 137), već je prošla fazu raspada, pa samim tim i nije radioaktivna, a onaj ostatak već je prodro dublje u zemlju, pa da bi se detektovao moralo bi malo da se zagrebe ispod površine.

Koliko je Vinča opasna?

Reaktor u Vinči ne radi, ali ono što je ostalo iz naše, ipak prosperitetnije istorije nego današnjice, jeste tečni otpad tog reaktora koji je potrebno držati na sigurnom.

Kako kažu u Direktoratu, njegovo čuvanje nije nebezbedno, ali je potrebno osavremeniti način skladištenja. Tako bi ovaj tečni otpad trebalo pretvoriti u čvrsti ili želatinasti.

Inače, u Srbiji postoji oko 300 izvora radioaktivnosti koji se koriste u industriji za razne svrhe.

Postoji još jedna stvar koju bi trebalo znati – savremeni uređaji ne koriste radioaktivne izvore kao takve, već se efekat ozračivanja postiže ubrzanjem elektrona. Dakle, to su aparati koji su opasni dok rade, a potpuno bezopasni i čisti kada su isključeni. Na primer, savremena medicinska zračna terapija bazira se na takvim “akceleratorima”, pa se tumorske ćelije ubijau snopom elektrona, a ne gama zracima.

– Akcelerator nema u sebi radioaktivni materijal, to je ubrzanje čestica u električnom polju. Snop elektrona iz akceleratora ima iste ili slične efekte kao i zračenje iz radioaktivnog izvora. U svetu počinje da se primenjuje i protonska terapija, koja je još bolja za pacijente, jer protoni ne prodiru dalje u zdravo tkivo, već se zaustavljaju na bolesnom. Proton ima ograničeni domet – objašnjava nam dr Bojan Radak.